Grigor Vitez, Švelja
U ponedjeljak je šiti htjela,
U utorak – za švelo sjela,
U srijedu – u iglu uvela,
U četvrtak – malo šila,
A u petak – pokvarila,
U subotu – oparala,
U nedjelju se odmarala
Balkanski sindrom
Periculum in mora!
Koji je razlog da većina ljudi ne postiže zadovoljavajući uspjeh u školi, nikad ne završi uspješno poslove koje su planirali, ne zaradi dovoljno novca? Koliko nam se puta dogodi da znamo točno što trebamo učiniti, ali nikako da počnemo. Jednostavno, moramo prije toga nešto odgledati na televiziji, nekoga nazvati na telefon, nešto učiniti…
Među onima koji nam porobljuju pozornost nisam naveo – uzurpatora 2.0, ili 1/1, ili 24/7!!!
Osjećamo se umorni pa trošimo vrijeme na nepotrebne stvari.
I tako, sat po sat, danu dođe kraj. Ujutro se probudimo s osjećajem krivnje što prethodnoga dana nismo napravili ništa od onog što smo trebali. Odlučimo se baciti na posao. No prije toga opet moramo nešto napraviti: otići u WC, pročitati nešto u novinama, nešto pojesti. 2.0. 1/1, 24/7!!! Ako tog dana i započnemo s radom, uskoro smo nesabrani te odlučujemo cijelu stvar – odgoditi za sutra. Problem? Sutra se slična stvar ponavlja.
Ovaj se način ponašanja naziva balkanski sindrom (grč. συνδρομή: gomilanje). Njegovom se žrtvom najčešće postaje već u osnovnoj školi i otada nerijetko postaje doživotnim pratiteljem. Osobe s ovim sindromom ne drže danu riječ. (To je jasno kad svaki dan odlažu izvršiti ono što su sebi obećali. Cinik bi rekao da oni latinsku Carpe diem. prevode s Odloži dan.) Svaka druga rečenica glasi im: „Nema problema.“ Ljudi s ovim sindrom majstori su odlaganja, potiskivanja, prebacivanja, premještanja, izgovora. Cinik bi rekao da njihova latinska glasi Nulla dies cum linea! Ushićuje ih K. S. Maljevič svojim Bijelim kvadratom na bijelom polju.
Ne treba ni spominjati da se balkanskoga sindroma moramo u potpunosti riješiti želimo li postići zadovoljavajući uspjeh u školi i općenito u životu. Jednostavno, riješimo zadatak ili problem čim se pojavi. Bez odgađanja! Takav će nam način s vremenom ući u naviku i postati zadovoljstvo. Balkanskoga se sindroma možemo (riječ koju su mnogi posvojili, i logično, kao u karikaturi suzili značenje, ili ga potpuno ispraznili, u najslobodnijoj asocijaciji: L. N. Tolstoj upravo je mislio na tu riječ kad je pisao svoje Uskrsnuće!) riješiti samo upornim radom. Nikad ne odlažimo poslove. Kad jednom odlučimo nešto raditi, to zaista i učinimo. Nemojmo tražiti izgovore. Jednostavno: glasno kažimo sebi i ponovimo, ako treba: „Sjedam i počinjem raditi!“
Svaka usporedba šepa (o štakama i hodanju na nogama i u nogama!?). Ali, evo: ako se odjeća ne pere kad bi bilo potrebno, na njoj se nakuplja sloj prljavštine koji nagriza niti. To se u početku i ne mora vidjeti, ali se može primijetiti staklasta zategnuta površina tkanine. Nakon toga počinje se oblikovati smećkasti sloj pa sve jače tamno smeđ… Na kraju se tkanina – odjeća počinje raspadati. Na ovo su nalik posljedice balkanskoga sindroma: iscrpljenost, slabost, preddepresivna i depresivna stanja… poremećaj u svrsishodnoj organizaciji bilo čega. Naravno, to su krajnja stanja.
Ukratko: prestanimo gubiti vrijeme. Osvijestimo sebi da nam je vrijeme darovano, ničim ga nismo zaslužili. U tom daru pokažimo sebi da smo ga dostojni cijeneći svaki dijelak njegov, ne ljenčareći u dosadi i trošeći ga radi trošenja. Ako je umjetnost najljepši dar koji čovjek sam sebi daje, tada bi radosno i razumno raspolaganje vremenom mogao biti drugi najljepši dar.
Rudolf Ćurković
